top of page
  • Writer's pictureAna Matorić Akasha

Suze ostavljenog djeteta

Updated: Mar 30, 2023


Otvore se, ponekad...


Onako iznenada, beskrajnom milošću života potaknute... neke stare rane, za koje nismo ni znali da su još uvijek ovdje. Srce pritišće, a iz nas nezaustavljivo krenu bolne suze... Ne želimo ih suspregnuti. Ne trudimo ih se suspregnuti. Ne možemo ih suspregnuti... Svaka, poput davno izgubljenog dijamanta, priča priču o nečemu što nam je jednoć bilo sve...


Oštra bol u prsima podsjeti nas da neke rane još uvijek nisu u potpunosti zacijelile... da neke teme još uvijek nisu u potpunosti razrađene... da neke priče, i njihovi likovi, još uvijek zauzimaju neki važni prostor u nama...


Mračan je to prostor, u kojem se skutrilo naše unutarnje dijete, a u koji naša svijest odavno ne proviruje... Ostavljeno na ruševinama prošlosti, osamljeno dijete gorko plače, a nitko ga ne čuje. Prestali smo ga posjećivati, bilo je suviše bolno...


Zatvoriti vrata, nestati dok se bol ne utiša... tako se činilo lakše. Ako nam se koji puta i učinilo da čujemo njegove urlike... ruke, kojima smo brže-bolje prekrili svoje uši, su ih prigušile...


Postupno smo zaključali vrata te prostorije i bacili ključeve. Ni ne sjećamo se onog trenutka u kojem smo tiho odlučili da nam, nitko drugi i nikada više, neće prići tako blizu...


Ljubav smo sveli na gubitak. Odnos, na prekid. Život, na smrt.


Najednom, neki vjetar zapuhne. Vrata se, nekim čudom, naglo otvaraju.


Uplakani, promatramo neke stare prizore...


Sada, kad su nam oči tako bolno otvorene... Jasno vidimo taj zaboravljeni, odbačeni djelić našeg bića koji, prerušen u ranjeno dijete, odbija prihvatiti one neminovne rastanke, pa još uvijek čuči na ruševinama neke davno izgubljene priče...


Uviđamo: Nismo pravovremeno napustili neke prostorije. Oslobodili se. A trebalo je... Umjesto toga, jedan važan dio nas ostao je stajati u nečemu što odavno više nije.

Osjećamo beskrajno suosjećanje prema ranjenom djetetu što plače. Želimo ga zaštititi, skloniti iz te priče. Znamo da konačno mora dalje. Susrećemo mu pogled... Osjećamo kako traži našu ljubav, utjehu... Traži topli zagrljaj svijesti- svoje majke. Osluhnemo li njegovu bol, ljutnju, razočaranost, zbunjenost, pružimo li mu ruku- biti će konačno spremno osloboditi se i nastaviti dalje. Svjesno je.


Istina je... Ostajući u dobro zatvorenim prostorima u koji život- svježina, svjetlost, ta vječita, uvijek nova igra, odavno ne ulazi... propuštamo slobodno hodati svijetom, susretati neka nova lica i prigrliti neke nove, čarobne horizonte... Život je vječito kretanje. On je beskrajno inovativan, životan, pokretan, uvijek svjež.


Stare priče, za koje se ponekada tako gorljivo držimo, su (od)umrle. Osim prošlosti, u njima više ništa ne ostaje... Poput svega što odlazi, transformira se, umire... One traže pogreb i naše svjesno opraštanje.


Teško je biti onaj koji je ostavljen. Onaj, koji je otvorenog srca i širom rastvorenih ruku ostao stajati u prostoru, u koji druga strana odavno više ni ne proviruje. Stojimo u mraku sablasnih prostorija i šaljemo ljubav, koju druga strana spremno ne prima i ne uzvraća. I dalje puštamo svoj glas, ne shvaćajući da je jedino što nam se vraća samo jeka naših vlastitih riječi... Zaboravljajući, da je za odnos potrebno dvoje- i dalje se nadamo, i dalje dajemo, i dalje odbijamo prihvatiti... tu činjenicu da do osobe koja je otišla ništa naše više odavno ne dopire... Nema njezine otvorenosti. Nema prijemčivosti. Nema spremnosti. Samo našeg suludog utroška energije.


Sada, najednom je ta brana probijena... Voda navire, dolazi nam do grla, utapa iluzije. Spoznajemo neminovno... Ta osoba je otišla. Nema je više. Taj odnos je umro. Nema ga više. Oprezno konfrontiramo svoje ranjeno dijete. Molimo ga da pođe s nama. Da ne samuje, čekajući one koji ne dolaze... Da nam se pridruži... Da se vrati svojoj cjelovitosti.


Šapćemo mu...


Uplakano dijete, pođi iz te mračne, urušene prostorije! Ne trudi se uporno složiti komadiće puzli, čija slika će ti ponovno odraziti potpunost neke davno izgubljene priče. Pa ti tako dokazati da ipak vrijediš. Da nisi zaslužilo ono što se dogodilo. Da bi stvari nekako bile drugačije da si ti bilo bolje, kvalitetnije, dostatnije. Ne troši svoju životnu energiju uludo!


Molim te, pođi dalje. Ne očekuj drugačije ishode. Ne tragaj za zaključcima, koji ne dolaze. Prihvati završetke, u svoj njihovoj ljepoti, kompleksnosti, savršenstvu... kao ponekad teške, naizgled prerane, neočekivane, zbunjujuće.


Dozvoli svojim suzama da se osuše, osvještavajući da su priče i uloge, odnosno interakcije koje su iz njih proizlazile, jedino što zaista umire... Dostojanstveno pokopaj one koji su otišli, dozvoli im da žive (samo) kao sjećanje.


Mislilo si da ostaješ zbog goleme ljubavi i zahvalnosti, a ostajalo si zbog nepresušne nostalgije... Iz tih tamnih odaja smrti u kojima si ti ostalo čučati, ljubav je odavno pobjegla. Ustupila svoje sveto mjesto zbunjenosti.. osjećaju nedovoljnosti.. bezvrijednosti.. gorčine. Iluzornoj ideji koja te razarala- ideji da tvoje otvorene ruke nisu bile dovoljne. Da tvoje cijelo srce, nekako nije bilo dostatno...


Jer...

Osoba je svejedno otišla. Napustila te.


U tom se odlasku cijelo ovo vrijeme skriva jedna divna poruka... koju onaj, koji neprestano ruminira i pokušava oživjeti ono čega nema... jednostavno ne čuje.


Nije ona otišla. Život ju je odnio, kada je za to stiglo vrijeme.


Predugo stojiš tamo, pogleda uprtog u zid, postavljajući pitanja na koja ne dobivaš odgovore...


Zašto tako?

Zašto tada?

Zašto uopće?

Zašto? Zašto? Zašto?


Molim te, izađi van, na sunce! Vrati se toku. Vrati se životu. Oslobodi se. Izloži se. Dočekaj neke nove horizonte.



U šumu vode, fijuku vjetra, ljepoti sada... svako zašto nestaje. Nebitno je.


Zato! Zato jer zato jer zato. Jer (je) život tako traži(o). Jer tako naprosto jest... Tu, upravo tu- nastupa prihvaćanje... koje ti vraća osobnu snagu i daje spremnost da uistinu kreneš dalje. Slobodno od svakoga "zašto"... pa onda i krivnje, gorčine, zbunjenosti... koju isto prati.


Dijete, ranjenog srca, tebi govorim! Nije moglo drugačije. Prihvati to. Zasiti se. Umjesto da neprestano tražiš i želiš još više i više od te osobe i odnosa... pa upireš svoj pogled čas u prošlost- ruminirajući, čas u budućnost- u kojoj vas nema više... Budi sada i ovdje. Zasiti se. Dovoljno je. Trajalo je koliko je trebalo trajati, budi zahvalno, pamti ono najljepše i kreni dalje. Dovoljno je. Dovoljno si.


To što si nekoć ostavljeno nije odraz tvoje manjkavosti, bezvrijednosti, one jedne, nepremostive i nepresušne mane... Činjenice, da si nekome bilo premalo ili previše. Odraz je toga da je život- ta beskrajna mudrost, znala da i jedno i drugo morate nastaviti dalje. Da se vaši putevi upravo tu razilaze.


Umjesto da stojiš u mraku razrušene, sablasne prostorije, izađi van, na svjetlo... i dozvoli mu da te, ovako ozeblo, ugrije...


Zatvori oči i izgovori:


"Bilo je lijepo dok je trajalo.


Hvala ti.


Spreman/a sam napustiti tu prostoriju koja se urušila i nastaviti dalje.


Opraštam se od te priče koju smo dijelili.


Ljubav koju smo imali ovdje ne nestaje, ona cvjeta u prostoru u kojem sve uvijek jest.


Svoju životnu energiju sada odabirem usmjeravati u smjeru u kojem će slobodno putovati pa transformirati sve ono što dotiče... Sada svjestan/a da, zatočena, u jednoj mračnoj prostoriji... ljubav to više nije. U takvim uvjetima, ona samo prelazi u stanje nepresušne nostalgije.


Ljubav je uistinu živa jedino kad se prima i daje, igra, preusmjerava, transformira, kad putuje...


Sada... krećem dalje. Ka vlastitoj cjelovitosti.


Oslobađam sebe i tebe.


Svaki dio mene napušta ruševine, kako bih, cjelovit/a i potpomognut/a snagom cijele kreacije, izgradio/la neke nove i bolje svjetove.


Ne tražeći ljubav, od tebe, njega, nje... jer znam da Ja Jesam Ljubav."

145 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page