top of page
  • Writer's pictureAna Matorić Akasha

Vlak za Raj


Stajala je na peronu.


Gusti, sivi oblaci zaustavljali su zrake sunca koje su htjele dotaknuti njezino umorno lice.


Bujica misli svakoga je trenutka putovala u njezinom smjeru. Pomalo zbunjena i raštrkana, a svakako uplašena, tražila je načine da se opusti prije skorašnjeg dolaska vlaka. Jedan plići, pa jedan dublji udah. Preplavila ju je nisokofrekventna energija straha kojom je brujala svaka stanica njezinog tijela.


„Nikada nisam bila tako odvojena!“ javi se automatska misao, koja joj je samo nalikovala spoznaji. Pomislila je pobjeći. „Kako sada ustuknuti? Gdje otići?“- suviše aktivni um kontrirao je samome sebi.


Bojala se ulaska u vlak. Put je bio dug, prolazio je ratom zahvaćenim područjima, a njezin dolazak na destinaciju danas se, više nego ikada, činio neizvjesnim. S druge strane, ne uđe li u vlak, ostat će ovdje, a nije sigurna da će koja minuta previše na ovom mjestu prema njoj biti blagonaklona. U stvari, nije problem u minutama. Nikada nije ni bio.


Ona sama prema sebi neće biti blagonaklona. 


Nije naučila kako to biti. Ljubav i suosjećanje prema vlastitom biću, koja je pronašla u svjetlosti što je iz nje izranjala, ponovno su se utapali u perfekcionizmu- u iluziornoj želji da bude savršena u svemu što radi, jer nesavršenost se činila svime, samo ne dostatnom. Ni savršenost joj, činilo se, nekada nije dostatna, pa kako bi onda nesavršenost to mogla biti?


Duboko usađen osjećaj krivnje iznjedrio je potrebu da se neprestano kažnjava. Ta, ona može i mora bolje! Ovakva kakva sada jest, ne uspjeva biti nije dovoljno dobra. U stvari, kovanice svoje životne energije bacala je u bunar bez dna. I dok je ona, rasipavajući blago što ima,  dosljedno ubacivala jednu po jednu kovanicu i ostajala siromašna, bunar je, prkoseći svim njezinim naporima, ostajao vječito prazan.


Ego, zaražen bolesnim obrascima niza generacija, ušutkivao je Duh koji je, neopterećeno i znatiželjno promatrao igru u kojoj se pronašao. Podsvjest je "napadala" svijest. Stari obrasci izronili su iz ništavila i trudili se prikriti svjetlo koje je već bila pronašla. I sve to, događalo se pred njezinim očima.


Prividno bespomoćna, krivila se zbog cijelog procesa.


Odluči li se za Raj, iza sebe ostavlja gomilu, koja se u ovom paklu pronašla. A gomila nije zla, samo inertna, zaboravna. Gomila se zaslužuje prisjetiti! Uđe li u vlak, putuje sama. Ona ih, gušeći to ogromno suosjećanje, napušta. Ostane li, u nemoći da pomogne, ranjava se. Uništava. Uranja u njihovu tminu, a tminu njezin želudac više ne podnosi- postala je preosjetljiva. Ionako se već predugo zadržala. Ionako je svaka njezina inicijativa da prisjeti gomilu ostajala naizgled sitna, mala, neuspješna.


Vlak je svakom minutom bio sve bliže. Neizvjesnost je treperila zrakom, približavao se trenutak konačne odluke.


Začula je zvuk zviždaljke, koja je nagovijestila približavanje jednom od stajališta.


Prenula se iz dubokog sna pa nasmijala samoj sebi kada je spoznala: „U vlaku sam, nikada od svog puta nisam odstupila! Nikad iz ovog vlaka, ja nisam ni izašla! Ponovno početno ukrcavanje samo sam usnula.“


Nekolicina putnika izlašla je na stajalištu. Njihovo putovanje privedeno je kraju- oni  su stigli upravo onamo gdje su i naumili stići. Ona je ostala. Gledala ih je kako se razilaze na peronu, dok se svako okreće ka svojim horizontima. Njihovi putevi privremeno se razilaze. Rastanci su sastavni dio putovanja.


Pa opet, znala je da će ih ponovno susresti tamo gdje se uputila. Mnogo je stajališta i alternativnih puteva, ali samo je jedna konačna destinacija.


Vlak je ponovno ubrzao, a ona je značajno udahnula: "Nek me vozi, onamo kamo sam se uputila!"




52 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page