top of page
  • Writer's pictureAna Matorić Akasha

Posjet gradu ili Oda Zagrebu




Vozači automobila žure, ne mareći pretjerano za pješake. Njima, oni nisu prostrana, Božanska bića, već samo prepreke, koje treba zaobići. Preživjeti.

Jurnjava i buka istiskuju ljepotu sadašnjeg trenutka. Isti također postaje svojevrsna prepreka. Sveden je na neminovnost egzistencije. Na nužno zlo, golo sredstvo do cilja.

Umovi su u budućnosti, a tijela, vođena biološkim automatizmom samo obavljaju dane im zadatke. Svijest postoji u mjeri dovoljnoj da održi biće na životu.

Noge koračaju, same od sebe. Pogledi uprti u daljinu, ali nekako ledeni, prazni… Na očima mutne prevlake. Ne blistaju ljepotom prisutnosti.


Lijevo, desno, gore, dolje… Iz tramvaja, u tramvaj. Pronađi mjesta za sebe, uguraj se, potrči na prvo prazno mjesto- preživi. Odakle njemu pravo da sjedi? Ta, zar ne vidi da si ti umorniji? Ne zna on koliko si danas jurio i žurio, koliko si toga stigao. Sada ti je odmoriti tijelo što je već pokleknulo pred izazovima predugog radnog dana. Zamjeraš mu, a i ne znaš da on tebe ni ne primjećuje. Previše je zauzet promišljanjima o svom umoru, o svojim problemima.


Svi žele biti zapaženi, a nitko u tom bunilu, ne zapaža nikoga.


Dvije, gotovo identično i po najnovijoj modi odjevene djevojke, mimoilaze blijedu, umornu, sredovječnu ženu- s ljubičastim podočnjacima pod očima i vrećicom kruha u ruci. Ružno govore o trećoj, s kojom su još jučer ispijale kavu u onom poznatom kafiću u koji dolaze svi oni koji žele biti zapaženi.


Stara gospođa sijede glave sjedi na uglu dvije vrlo prometne ullice. Pred njom je plastična posudica s nekoliko kovanica od 10 i 20 lipa. Služila je društvu, cijeloga života, a onda ostala sama i napuštena. Iz novčanika nadim kovanicu od 5 kuna i čujem zvuk njezinog stapanja s lipicama. Baka kima glavom, a ja osjećam bol kako me steže u prsima.


Prolaznici jure. U autima, na biciklima, romobilima. Pješački prijelazi poput ratnih bojišnica.


U zraku odbojan smrad mesa i vrućih peciva.


Konobarica obližnjeg kafića je ljutita: „Loša radna organizacija, nedostaje mi bademovog mlijeka!“


Ljudi u odijelima, s aktovkama, žene u poslovnim suknjama, s fasciklima u rukama- nogu umornih od hodanja uredom, u visokim petama. Za to su se obrazovali. Za to su se borili. Uspjeli su. Zašto onda osjećaj uspjeha ne sjaji na njihovim licima? Zašto si im leđa pognuta pod nevidljivim teretima?


Svi nešto obavljaju, jure, žure. Požrtvovnost se cijeni. Brzina je ključna. Je li osoba cijelom tom sustavu samo potrošna roba? Hoće li ju prožvakati pa ispljunuti na raskrižje dviju prometnih ulica, s kutijicom lipica pod nogama?


Dijete plače, povlači majku za haljinu, a ona je pričom na telefon okupirana.


U banci se nižu redovi građana… Osoba koja radi je iritabilna- poći doma bi voljela.


Pitam se, je li itko na mjestu, na kojem uistinu želi biti. -A onda ugledam psetance, nosi štapić u ustima, svoje oduševljenje igrom ne može skriti.


Zar su vječitoj jurnjavi potpisali? Zar su takav život, uistinu, priželjkivali?


Na kavi, u kafiću, svećenik i prijateljica. Načujem razgovor: „Ona nije duhovna?“ „Prije nije išla, ali sada ide… Nedjeljom u crkvu.“, žena odgovara. Duhovnost, na odlaske u instituciju i obavljanje rituala, svedena.


Na glavnom trbuhu grada košmar, vrijeme je čišćenja i pospremanja. Hrpa golubova, gleda što ugrabit' bi mogla.

Skupina azijata, kamerama oboružana. Došli su da se odmore, da dožive, iskuse. Većina samo fotografira, a malo tko, opijen trenutkom, uživa.


Zvuk tramvaja i automobila, zviždaljka prometnih redara. Prometnoj gužvi, potrebna je regulacija.


Članovi obitelji jedni druge ni ne primjećuju, previše opijeni razgovorom o kvazi aktualnim, a svakako dramatičnim temama.


Osoba koja uistinu skuplja novac za dobrobit životinja ili još jedna prevara?


Sjedam na klupicu, prilazi mi poznanica- priča o trebanjima, moranjima, obvezama.. Vrti i pravda uvjetovanja. Ide, kaže, žuri se, nema vremena…


Na klupicu kraj moje sjeda stariji čovjek. U iznošenoj odjeći, neugodnog mirisa, gotovo nepojmljivo velikog osmjeha… „Imate li dvije kune?“ upita prolaznicu, koja ga s gađenjem pogleda i nastavi dalje. „Dobar dan!“, dobacuje drugoj. Dama, u 30-ima, pripadnica zajednice uspjelih u svijetu ega. Ni hladnim pozdravom, makar letimičnim pogledom,- ničime nije odvratila. Sjedi on dalje, i znatiželjno promatra. Vadi pecivo od bijeloga brašna. Komadić po komadić- jedan njemu, a drugi skupini okupljenih golubova. „Dajte im i vi, ako imate što!“ , dobacuje mi. Njegova velikodušnost je inspirativna. Njegovo bogatstvo i siromaštvo sređene prolaznice, pred mojim očima. Staje crni automobil, prepoznajem partnera. Hvatam se za novčanik, pružam gospodinu novčanicu od bijednih 20 kuna. Gleda me i zahvaljuje.


Gubim se iza zatvorenih vrata automobila. „Kako si provela dan?“, partner me upita. „Dobro, ali sam od ludnice ovoga grada, pomalo, umorna.“

Užurbanost , buka. Nedostatak prisutnosti. Osjećaj odvojenosti. U izvoru, ima mjesta svim zbivanjima.

Sve je ovo blagoslov- manifestacija jednog te istoga.


Izvore, hvala ti što sam preselila.

10 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page