Kada bi, barem na trenutak, provirio iz vlastitoga svijeta...
(Iz filma "Mali princ")
U tom svijetu, u toj maloj, uskoj prostoriji, prigušenog svjetla, on je glavni i jedini akter... S njim sve kreće i sve završava. Samo on je jedino mjerilo. Poželjnog i nepoželjnog. Ispravnog i neispravnog. Svi ostali su samo obični pijuni, čiji postupci, potrebe i emocije njega zadovoljavaju ili ne zadovoljavaju. U tom crno bijelom svijetu, sve je po njegovom ili nikako drugačije. Njegova (previsoka) očekivanja su tu da se ispune, a nemogućnost neprestane usmjerenosti na njega, njegove potrebe i na zadovoljavanje njegovih suludih očekivanja, zaslužuje samo i isključivo prijekor. Na kraju krajeva... Sve se vrti oko njega. Isto mu služi ili ne služi. Zaslužuje pohvalu ili pokudu. Sve ono što nije njegovo, to ni ne valja. Sve djeluje u okvirima strogo definiranih kriterija, za koje narcisoidno misli da su samo njegovi. U stvari, nesvjesno, samo preslikava ono što je negdje, ranije, čuo i naučio. Ima tu ideju moći, a u biti je samo rob. Rob prijašnjih iskustava.. Rob tuđih očekivanja koje je, nekada davno, potpuno nesvjesno, internalizirao i počeo gledati kao jedine životne vodiče.
Žrtva svojih misli...
Pomalo začuđeno, pita se: Kako je moguće, da netko misli, a da to nije on? Da netko osjeća, a da to nije on? Kako je moguće da se netko raduje, kada se njemu ne raduje?
Prebivajući u toj svojoj vlažnoj spilji, zatvorio se prema drugima. On je on. Drugi su drugi. Zatvorio je vrata bilo kakvoj, pravoj bliskosti. Zaključao je svoje srce i, u tom neredu u kojemu živi, izgubio ključeve. Poput Golluma, opčinjen je nečime za što misli da će mu donijeti moć. Ljubav. Uspjeh. Kontrolu. Ironično, upravo to je ono što ga truje. Ipak, zaslijepljen je. Škrto čuva, bojeći se kako će gubitkom poznatog, izgubiti vlastiti identitet.
Mučno je u tom njegovom prostoru. Baš sve je uređeno po njegovom ukusu. Ne ostavlja to puno prostora za različitosti. Promjene. Unos novih stvari. Zadovoljstvo onog drugoga. Ili kako on želi, ili nikako. Guši taj prostor. Otužan je.
Negdje duboko, duboko u njemu, još uvijek se nalazi nešto iskonski dobro. Nešto slatko. Ipak, to je slatko zatrpano slojevima trulog, koje je kroz godine nataložio. Ne želi ih odstraniti. Ta, samouvjereno misli, neka mu to odstrane drugi! On je samo promatrač, što on uopće može? Neka to trulo skidaju oni koji su zaslužni za njega! Potpunu nepoznanicu predstavlja mu (oslobađajuća) istina... Istina koja bi mu, kada bi ju poželio osluhnuti, potiho šapnula kako je on taj koji je zaslužan. Kako je on taj koji ima ključeve svoje sreće. Kako je on taj koji ima mogućnost odabrati bolje i drugačije.
Glavom bez obzira bježi od svega čemu nije pripisao plus... Naučio je trčati dok još nije ni prohodao. Do njega dopire samo ono što prolazi kroz vrata njegovog malog svijeta. Sve ostalo se gubi... U tom njegovom malom svijetu, opstaje samo ono sto mu se sviđa. A ono što mu se sviđa, najčešće ga truje. Sve ono što ne želi, manje ili više uspješno, utopi... Negiranjem. Preokupiranošću obvezama. Ovisnostima. Da petama vjetra. U stvari, bježi od samog sebe... Prebivanje u problemu, koristi mu. Donosi mu neprestanu pažnju, kojoj teži, a uvjeren je da je to jedini način na koji si ju može priskrbiti. Ipak, nije mu jasno da se nalazi u začaranom krugu, pritom loveći samog sebe za rep. Da ga umara ta beskorisna utrka. I da se utapa. Sve to, donosi mu više nesreće nego koristi.
A drugi? Vidi on, da su oni sretni. Vidi da su tužni. Ali... kakve to veze ima s njim? Ne tiče se to njega, uopće. On je ovdje samo zbog sebe, a svi drugi su tu samo kako bi igrali uloge koje im je on namijenio. Oni djeluju unutar njegovog strogo određenog i uskog kalupa. Tkogod od njih odluči išetati... samo je još jedan pijun koji je to odlučio prestati biti. Glumac, koji je odbio igrati svoju ulogu u toj njegovoj životnoj predstavi. To će zaslužiti njegov prijekor. Ljutit će se, zamjerati.. Servirati gorčinu. Takva jela najbolje priprema. Jer, bezvrijedni su oni koji odlaze. On im je dao mogućnost igrati po njegovim pravilima, a oni su ju prokockali.
Proći će njegovo vrijeme. I „pijuni“ to jednom prestanu biti. Počnu tražiti svoje. Jednoć su ga žarko htjeli upoznati..., ali, prije ili kasnije, digli su ruke. Više to ne žele. Što s tim beskorisnim znanjem? Do njega se, ionako, ne može doprijeti.. Nestanu tako, jedan po jedan, s njegove šahovske ploče. Jednog dana, uočit će, neće biti više imati nikoga s kime će se moći poigravati. Neće biti srca koje će, nanovo i nanovo slamati. I posljednji „pijun“, prestat će ga žaliti. Izaći će iz njegovog života, a zidovi, koje je tako vrijedno gradio, će se početi urušavati, ravno na njegovu glavu. Neće biti majstora da pomognu. Neće biti prijatelja da mu ponude rame. Sve njih, već je otjerao. Ostat će mu samo ljutnja. I gnjev. Otpor. A i smrt, prije ili kasnije, dođe po svoje. Baš ništa nije zauvijek.
A pijuni, odnosno oni koje je "volio" najviše... Njih će se ponovno sjetiti! Oni će tada biti dobro, premda će odšetati, s nekom tugom u srcu. Otvorit će se novim prostranstvima. I jednom prihvatiti da nije znao i mogao bolje.
Samoproglašeni kralju, vlastite planete.
Nije Zemlja središte Svemira. Svemir je čudesan beskraj, sastavljen od nezamislivog broja galaksija, zvijezda i zvjezdica... Planeta. Svaki taj planet ima neka svoja obilježja. Boje. Posebnosti... U tome i je njihova ljepota. Predivna individualnost! Tako smo sitni, a opet smo Svemir u malome. Naše tijelo, baš kao i Svemir, sastavljeno je od nezamislivog broja atoma.
Samoproglašeni kralju, vlastite planete.
Kada bi, barem na trenutak, provirio iz tog svog svijeta, zabljesnulo bi te prostranstvo tuđih svjetova... za koje ni ne znaš da postoje. Tvoje rolete, čini se, oduvijek su spuštene...
(Daniel Ivanov, King planet)
***Kralj je stvaran! On postoji. U svima nama!
Isti ne egzistira kao osoba već djeluje na jednoj krajnosti kontinuuma na koji ego, s vremena na vrijeme, zna pobjeći. U trenutcima u kojima nesvjesno pobjedi svjesno, on se budi pa vlada mračnim tunelima podsvijesti... Njegova vladavinu pobjeđuju samo hrabri ratnici svjetlosti! Njegovu negativnost rastvara isključivo svjetlost svijesti. Ljubav i prihvaćanje, što djeluju na drugoj strani kontinuuma. Jednako stvarnoj, jednako našoj... ***