top of page
  • Writer's pictureAna Matorić Akasha

Prepreke našoj autentičnosti


Čuo si ga, zasigurno.


Čula si ga, nemali broj puta.


Čuo si ga, i povjerovao mu. Osjetio strah, sumnju, neugodu, nesigurnost i nespremnost, što sa sobom donosi- pa se zablokirao. Odjednom, više ništa nije imalo smisla...


Znam da ga znaš!


Taj glas u svojoj glavi...


-Ja to ne mogu.

-Nisam dovoljno dobar.

-Ja to ne zaslužujem.

-Ovoga nisam vrijedna.

-Ja sam takav i takav...

-Ja moram to, to i to...

-Ja moram ovako (živjeti).

-Pogrešno je biti drugačija.

-Ja naprosto ne mogu uspjeti.


Glas je to tvog uma, koji si naučio/la...





Rađamo se slobodni, čisti, u skladu s Duhom... Prebivamo, diveći se svemu što nas okružuje. U tom vječnom sada, mi istražujemo, učimo, iskušavamo, pokušavamo... Upijamo, kao spužve. Egzistirajući, zbog potrebe da dimenziju u kojoj smo se našli učinimo jasnom i prepoznatljivom, malo- pomalo, a na temelju posrednog i neposrednog znanja i iskustva, gradimo ideje o tome kakav ovaj svijet jest i koje je naše mjesto u njemu. Urođena i tako prirodna mogućnost da ga promatramo dječje znatiželjni, širom otvorenih očiju, nerijetko se gubi našim odrastanjem, a pod utjecajem iluzije o već viđenom, naučenom, razumljivom, jasnom. Iluzije, koju kultiviramo zbog želje za prividnom sigurnošću, što izranja iz predvidljivog.


"Sada" tako postupno ustupljuje svoje mjesto "jučer", koje nam se svakoga dana čini naizgled bogatijim, sadržajnijim, opširnijim...


Promatrajući svoj odraz u ogledalima oko nas... Na temelju onoga što mislimo da drugi misle o nama, na temelju onoga što govore o nama i kako se prema nama ophode, stvaramo određenu predodžbu o sebi. Prihvaćamo uloge. U odnosu na to osjećamo li da nas vole ili odbacuju... Misle li da li vrijedimo ili ne... Formiramo set uvjerenja o sebi i svome životu te (nerijetko) negativne, automatske misli, koje ista održavaju. U stvari, kreiramo taj pozitivan ili negativan, prihvaćajući ili odbacujući glas u našoj glavi, koji neprestano priča o nama i svijetu koji nas okružuje.


Glas je to nekog drugog koji smo, još kao djeca, začuli i u koji smo, u nemogućnosti da ga kritički promotrimo i preispitamo, povjerovali pa ga memorirali. Jednom pohranjen, glas njihova uma postao je glasom i našeg uma. Svojevrsnim mentalnim filterom, koji propušta sve ono što je u skladu s njime, a ne propušta ono što ga ne održava. Ukoliko smo s njime poistovjećeni, mi ne uspijevamo ili naprosto odbijamo vidjeti sve ono što s njime nije u skladu.


U stvari, još od najranije dobi, svoj osjećaj jastva počinjemo temeljiti na etiketama, koje su nam nalijepili drugi. U gotovo hipnotičkom stanju uma, postajemo uvjereni: „Ako drugi tako misle i govore o meni, to naprosto mora biti točno!“ Malo- pomalo, etikete koje nas naizgled opisuju postaju našim sastavnim dijelom. Više ni ne obraćamo pozornost na njih. One su naprosto tu- poput ruku, nogu, ostalih dijelova našeg tijela... Daju nam tako potreban osjećaj identiteta. Predvidljivosti. Mogućnost da znamo, bez da smo uistinu saznali. Da očekujemo, bez da smo doživjeli...


Gorku ideju da se nekako poznajemo, bez da smo se ikada i potrudili upoznati...


Oblijepljeni etiketama, opsjednuti idejama o tome tko smo, kakvi smo i kako bi naš život trebao izgledati, propuštamo spoznati i biti oni koji uistinu jesmo. Vođeni glasom u glavi, mi samo igramo određenu ulogu sebe, koju su nam namijenili drugi. Naše djelovanje postaje određeno. Ograničeno. Automatizirano. Nerijetko, tako, i najprljavija laž (o nama) postane istinom...


Neki od nas, čine tako cijeloga života. Potpuno poistovjećeni s ovim konceptima, nemaju nikakvu svijest o istima. Još bi im manje moglo biti jasno odakle im. Oni drugi, koji i naziru prazan prostor svog bića ispod svih tih etiketa, ipak ostaju u vječitom strahu od osude i odbacivanja. Isti ih onemogućava da pogledaju tako duboko pa pokušaju uistinu razumjeti i živjeti svoju autentičnost. Cijeli život provedu stojeći na mostu, koji ih prividno razdvaja od drugih, mučeni pitanjem:


Dozvolim li si biti ona/j koja/i uistinu jesam, hoće li me itko ikada moći voljeti?


Činjenica je, dok god se svako ljudsko biće ne oslobodi poistovjećenosti s glasom u svojoj glavi, među nama će biti onih koji će suditi. Svojim mislima, riječima, djelima... oni će jednostavno afirmirati svoje stanje svijesti. Raspolažući ograničenim znanjem, ipak će lijepiti etikete i stavljati u kategorije, u želji da steknu dojam kako nešto znaju i razumiju. Da nahrane svoj lažni osjećaj identiteta i dobiju toliko potrebne osjećaje sigurnosti, predvidljivosti, stalnosti.


Ne budimo među njima, uvidimo istinu...


Ono što smo, to se umom ne shvaća i ne pronalazi. Ništa što činimo i ne činimo, radimo i ne radimo, mislimo, težimo, obavljamo... ne određuje, ma ni ne dotiče, ono što uistinu jesmo! Ono što jesmo, ne može se riječima opisati... Može se samo srcem osjetiti. A taj susret, srca i duše, duše sa samom sobom... uvijek je ispunjen nevjerojatnim osjećajem radosti, prihvaćanja, apsolutnosti... Slobodan od uloga, definicija, okolnosti, praćen je bezuvjetnim osjećajem ljubavi, pripadanja i vrijednosti, koja ne proizlazi iz ničeg zemaljskog, što nas naizgled određuje i čini.


Nije sve ono što u ovom trenutku percipiramo realno, mi ga činimo takvim. Naučimo ludo, od onih, što tu ludost žive... Dobra stvar je, učenje je stalan proces! Možemo se odučiti od naučenog i stvoriti prostora za nešto novo i bolje. Stara sufijska izreka kaže kako sve ono staro mora umrijeti, kako bi nešto novo moglo (o)živjeti. Neka tako bude! Neka disfunkcionalno i lažno umre, kako bi oni zdravi i autentični dijelovi nas mogli živjeti...


Upravo redoviti izlasci iz našeg uma će nas osloboditi poistovjećenosti s glasom u našoj glavi, a novootkrivena sloboda će nas navesti da se vratimo na početne postavke i pobliže promotrimo, sada iz dva-tri, stotinu različitih kutova... Tada ćemo biti slobodni (ponovno) krenuti ka svojoj autentičnosti, pobjedonosno skidajući etikete koje nas (više) ne opisuju, a koje su nam, nekada davno, nalijepili drugi.

92 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page