top of page
  • Writer's pictureAna Matorić Akasha

Receptivnost kao (su)stvaratelj obilja


Osim što je naša tiha snaga, pa onda i određena kvaliteta koju možemo kultivirati, receptivnost je i svrsishodna nužnost, odnosno prirodna potreba da uberemo plodove svoga truda i rada. Ona je jesen našega života, potpuno prirodno zatvaranje energetskog kruga obilja. Posijali smo sjeme. Ulagali smo svoju energiju i trudili se. Obzirom da energija nikada nije i nikako ne može biti izgubljena, ista nam spremno dolazi transformirana, a u obliku najrazličitijih plodova našeg rada.


U prirodi, sve ide svojim tokom. U njoj baš sve buja. Proljeće, ljeto, jesen... svako godišnje doba nas obasipa obiljem darova, a svako živo biće dobiva upravo ono što mu je potrebno. Jedino je zima vrijeme smiraja... Ona je poput toliko vrijednog sna, koji nas okrepljuje i priprema za neka nova smislena djelovanja...


"Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, a vaš nebeski Otac ih hrani. Niste li vi mnogo vrjedniji od njih?"

- Evanđelje po Mateju, 6:26



Ako u prirodi sve buja, kako bi onda ljudskom biću moglo bilo drugačije? Kako bismo mogli povjerovati da smo poslani ovdje na milost i nemilost- kako nismo i ne možemo biti zbrinuti?


Usprkos činjenici da je obilje jedno od prirodnih stanja postojanja- čovjek, kao jedna od svetih manifestacija prirode, toliko često percipira upravu oskudicu i svjedoči istoj. Toliko često on teško i naporno radi... trudi se, daje cijelog sebe u činjenje, a zauzvrat ne ubire plodove svog truda i rada. Nekada, on konstantno ne svjedoči obilju koje bezuvjetno zaslužuje. To znači da njegovom životu nedostaje balansa.


Kontinuirani nesrazmjer između primanja i davanja nije prirodno stanje. Nije prirodno da naporno radimo, a da za to nismo nikako nagrađeni. Zamislite da se neprestano trudite oko biljke koja baš nikada ne cvjeta i ne daje plodove. Da, uvijek postoji određeno vrijeme odgode između njege oko biljke, perioda njezina listanja, odnosno cvjetanja, pa onda i sazrijevanja njezinih plodova. Nekada biljku pogodi i kakva nepogoda, bolest ili suša. Koju godinu se može dogoditi i da jednostavno nema plodova, jer je biljka te sezone u modu mirovanja. Ali, ako biljka sustavno nema plodova, bit će nam jasno da je negdje došlo do ozbiljnijeg problema.


Isto je i s našim životima.


Sustavni trud za koji ne postoji nagrada se protivi svim duhovnim zakonima, a upravo se u tom protivljenju može uočiti naša poteškoća da budemo uistinu receptivni. Naša feminina energija nije dovoljno snažna- nije u dovoljnoj mjeri prisutna u našem životu. Jasno je, u ovom području egzistira jedna velika blokada, sazdana od brojnih disfunkcionalnih uvjerenja.


U nama postoje prepreke koje sprječavaju obilju, u nekoj ili u svim njegovim formama, da nas posjeti. Prema nama neprestano putuju darovi, koji nam ne mogu biti uručeni, jer ih nismo spremni primiti. Poštar dostavlja pošiljku koja se ne može isporučiti. Primatelj nije kod kuće, nije otvoren ni prijemčljiv. Njegova vrata ostaju zatvorena. U njegovom tijelu je još uvijek premalo svijesti.


Previše je štetnih uvjerenja, koja nas nagrizaju... Previše je fokusa na oskudicu... Potrebe da se umanjimo i kaznimo... Da si oduzmemo i proglasimo neadekvatnima.


Udahnimo. Osvijestimo svoje otpore.


Koliko nas ima uvjerenje da nam egzistencijalna sigurnost i obilje u svim formama nisu zagarantirani? Da obilju svjedoče samo izuzetno privilegirani?


Koliko nas vjeruje da moramo izuzetno naporno i teško raditi, a zauzvrat smo ponovno osuđeni primiti nimalo ili premalo?


Koliko nas smatra da je receptivnost po prirodi slaba, mlitava, lijena, ranjiva ili razmažena? Da receptivnost znači sjesti i čekati, i u tom procesu odustati od vlastite moći?


Koliko nas zalijeva nagrizajuću ideju da smo, ako svjedočimo obilju s lakoćom, nekako lijeni i neadekvatni? Da, ono što imamo, možda i nismo baš zaslužili? Da nekako nismo dovoljno vrijedni da bi primili? Da smo nedostatni, bezvrijedni, pa čak i grešni, i da, kao takvi, ne zaslužujemo imati?


Koliko je nas naučeno oslanjati se samo na sebe i svoje vlastite sposobnosti?


Koliko nas ima ideju da je loše tražiti i primiti? Ideju da, ako primimo nešto zauzvrat, nismo dovoljno snažni, samodostatni, slobodni? Da nas to nekako umanjuje?


Koliko nas sumnja u mogućnost i spremnost drugih da nam uopće budu na raspolaganju? U vjerodostojnost njihovih dobrih želja, tendencija i nastojanja da nam pomognu da se nosimo s poteškoćama i/ili prosperiramo?


Upravo nas ovakva i slična uvjerenja i tendencije onemogućavaju da se otvorimo obilju, a ta nas nemogućnost drži u neprirodnom loop-u oskudice. A ako znamo da sve na što se fokusiramo raste, bit će nam jasno i da naš fokus na oskudicu donosi još više oskudice. Posljedično, više oskudice će nesvjesnom pojedincu izazvati još više frustracije, koja će onda dodatno zatvoriti njegov um ka istini, a njegovo srce ka obilju, ljubavi i zahvalnosti.


Nekada sami spremno odbacujemo vjerovati u bilo što što nije u skladu s iskazanim negativnim mentalnim stavom, a nekada se čak i dičimo ovakvim i sličnim uvjerenjima. Razlog tome je što nam ista naizgled koriste- ona nam vrlo često omogućavaju da se dobro uklopimo u naizgled bolesnu sredinu, koja nerijetko demonstrira osuđivački stav spram receptivnosti i obilja. U tom slučaju, težnje za prihvaćanjem i pripadnošću, koje dolaze iz ega nesvjesnog vlastite vrijednosti, nas drže zarobljenima u kolektivnoj svijesti te tako uzimaju prevlast u odnosu na izvorne potrebe duše- da bude slobodna, nenavezana i svoja, odnosno beskrajno kreativna.


S tim u vezi, na ovom je geografskom području mnoge čak i sramota reći da svjedoče obilju. U strahu da ne budu osuđeni i odbačeni, zbog bojazni da ne budu prozvanima razmaženima, lijenima, prepotentnima ili sebičnima, mnogi se srame reći da im dobro ide- da njihov privatni i poslovni život cvjetaju i da ne nailaze probleme glede različitih formi obilja koje uživaju. Razlog tome je što kolektiv i dalje traži, promovira, pa onda i nagrađuje ulogu žrtve. Osobito su mu drage one "aktivne" žrtve, koje se trse, muče, daju, a nikada ne dobivaju ništa zauzvrat.


Uslijed navedenoga disbalansa, prisutno je i mnogo s njim povezane, toksične zavisti, koja cvjeta u ideji da onaj kojemu dobro ide nas nečega lišava.


"To što onaj drugi raste, ne znači da se ti smanjuješ."-

-Ingrid Divković



Sve nas navedeno u većoj ili manjoj mjeri onemogućava da budemo uistinu receptivni.


Receptivnost cvjeta u tihoj prisutnosti... Receptivno prima, pa "vraća" kroz ljubav, suosjećanje, provalu kreativne energije... Receptivnost je puštanje. Otvaranje. Bezuvjetno primanje. Opuštanje. Ona je poput tihog ležanja na travi, na kojoj se osjećamo potpuno sigurni i podržani. Receptivnost je topao osjećaj sigurnosti, koji nas grli dok pod svojim tijelom osjećamo zemlju koje nas podržava, i spremno upijamo sve ono što nam ona daruje...


Maskulina energija kaže: "Moram sam, moram grabiti."

Feminina kaže: "Dovoljno sam vrijedan/a kako bih primio/la, na meni je da ostanem otvoran/a i strpljivo pričekam da mi dođe."


To nikako ne znači da ćemo samo sjediti i ne činiti. To znači da ćemo dati sve od sebe, ali i znati kada pristati te uvijek, baš uvijek, biti spremni primiti. Mi ćemo vrijedno posaditi i zalijevati, a priroda će dati.


Nužno je da svako biće u sebi pronađe ovaj sveti balans feminine i maskuline prirode, koji kaže: "Jesam onaj koji Jesam. Dajem sve od sebe i dozvoljavam da mi dođe- ono što mi treba doći, onda kada mi treba doći i onoliko koliko mi treba doći. Učinio/la sam sve što je u mojoj mogućnosti, a ostatak prepuštam Božanskom."


Zašto toliko često zaboravljamo očito? Svi smo mi djeca nepresušnog izvora!


Pa ipak, imajmo na umu da, proporcionalno razini obilja koja nam je dana, o kojem god obliku obilja se radilo (uzmimo za primjer znanje ili materijalno obilje), raste i naša odgovornost- da dobiveno primijenimo, koristimo, pa onda i dijelimo s drugima.


Isto tako, s dolaskom nečeg novog u naš život- nešto se mijenja. Bilo da se radi o privremenoj ili trajnoj promjeni, činjenica je kako onaj koji prima mora biti dovoljno fleksibilan da promjenu koja nastupa uistinu zagrli i prihvati. Osim toga jesmo li dovoljno otvoreni primiti, nemojmo se zaboraviti osvrnuti i na to jesmo li u konačnici spremni i ponijeti ono što smo zatražili, a u svjetlu svih njegovih ugodnih, ali i neugodnih karakteristika.





82 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page