Nehotično, nekad, umjesto desne, prvu stavim lijevu nogu pa se na nju oslonim i ustanem...
Nehotično, neka jutra naprosto dočekam s nekom težinom u grudima...
Nehotično, nekako se zakočim pa ne prigrlim dan koliko bih voljela, a obuzmu me neke čudne misli i tmurno obojane emocije...
Nehotično, ugušim nekada osmjeh i ustupim mjesto brigama i muci...
Hotimično, tada, osluhnem tu jeku što u meni odzvanja...
Nađem tada svoje srce što radi kao ubrzana lokomotiva, osvijestim krv što mi jurca tijelom pa trenutak- dva, provedem promatrajući. Svoje tijelo, njegove procese, misli što bruje i zuje... Promotrim, kako bih osvijestila.
Misao je energija. Misao je pokretačka kvaliteta.
Prošećem kroz um, pregledam misli, razdvojim žito od kukolja.
Neke misli su biseri.
Obogaćuju naš život. Njih ne želite odbaciti!
Premda ponekad neugodne, u sebi skrivaju važne poruke.
One traže od nas da ih shvatimo ozbiljno.
Šapću nam što nas to još boli... Što smo to potisnuli... Čime bi se trebali pozabaviti... Navode nas da mijenjamo što mijenjat treba!
One druge se, poput starih gramofonskih ploča, neumorno vrte, crpeći našu energiju, potvrđujući realnost kojoj više ne želimo svjedočiti. One rade na neka prastara disfunkcionalna uvjerenja. Na umom zaprljana iskustva i uspomene.
Prvima se pozabavim...
Druge više ne shvaćam ozbiljno!
I onda kada se ne mogu ugasiti, pustim ih, neka sviraju...
Odlučim na njih ne plesati.
Umjesto toga, izađem i udahnem, koji puta.
Dozvolim si.
Dozvolim im.
Potražim sunce. Pomilujem krznenog prijatelja. Osvrnem se u potrazi za cvijećem.
Hodam... I živim.
Nekad s mislima, nekad bez njih. Nekad svoja, nekad tuđa. Nekad radosna, nekad tužna. Nekad savršeno normalna, a pokatkad savršeno luda...
Otkrijem tada, pokoji razlog za najljepši osmjeh i zadovoljstvo.
Pronađem ljepotu, što cvate u mom neposrednom susjedstvu...
Srce se uspori, duša smiri. Misli utihnu.
Dobro je!
Probuditi se pa ustati, to znači vjerovati!