Čini li se i vama kako odustajanje često ima neku negativnu konotaciju?
(izvor: Facebook)
Ipak, ako se ohrabrimo i odlučimo krenuti na dug, složen i, prije svega, zanimljiv put osobne transformacije, vrlo brzo ćemo uočiti kako je, pomalo paradoksalno, upravo ODUSTAJANJE njegov sastavni dio.
Odustajanje od uvjerenja, koja su se, možda još do nedavno, činila apsolutno točnima, neupitnima i funkcionalnima. Odustajanje od potrebe da neprestano kritiziramo i bičujemo (kako druge, tako i same sebe). Odustajanje od ideje da je naše viđenje svijeta jedino ispravno. Odustajanje od perfekcionizma i (nerealno) visokih očekivanja. Odustajanje od pokušaja da druge ukalupimo u svoje okvire dobrog i ispravnog, uz nastojanje da ih natjeramo da žive onako kako mi mislimo da bi trebalo živjeti. Odustajanje od potrebe da kontroliramo, uz svijest o dinamičnosti i prolaznosti života. Odustajanje od ideje da, ovakvi, kakvi smo sada, nismo dovoljno dobri i da će nam neko izvanjsko postignuće i pohvala (značajnih drugih) dati osjećaj vlastite vrijednosti, koji je isključivo intrinzičan, i kao takav, samo naš. Odustajanje od neprestane borbe sa sa životom i svime što on nosi, uz grljenje ljubavi i prihvaćanja, transformacijskih snaga koje će nam pomoći da postanemo oni koji uistinu jesmo i da napokon počnemo živjeti život, kakav želimo i trebamo živjeti.
Odustajanje od prošlosti i budućnosti, od iluzija...
Od ega. Tog lažnog koncepta "sebe". I svega što isti čini!