"Svatko može voljeti ružu zbog njezine iznimne ljepote.
Pa ipak, nekada je potrebno mnogo kako bi se zavolio (njezin) list. Uobičajeno je da volimo stvari koje su nam lijepe, ali lijepo je voljeti stvari koje su naprosto obične..."
Nerijetko... Volimo, cijenimo, vrednujemo i veličamo.. Pretenciozno.
Primjećujemo i spominjemo... Hvalimo i zahvaljujemo... Na velikom i lijepom. Iznimnom i grandioznom. Gracioznom. Natprosječnom. Onome, što izaziva buru ugodnih emocija...
Nekada, tako... Zaboravljamo na ono naizgled malo... Obično i uobičajeno pa postajemo slijepi za silu ljepote, što u navedenom spava...
Ono veliko sastavljeno je od velikog broja malih dijelova, što posljedično daju dojam širine i prostranosti... Od naizgled malih i običnih fraktala, koji, zahvaljujući procesima ponavljanja i umnožavanja, svaki put imaju mogućnost kreirati nešto veće... Novo, drugačije, svježe...
Tako su i veliki životni trenutci... Samo zgusnuti prikaz onih malih koraka i koračića kojima smo hrabro grabili prema naprijed...
Jednako važnih. Jednako (ne)običnih!
Baš sve... Posjeduje iznimnu vrijednost i veličinu.
Jedino što se mijenja jest naša mogućnost uočavanja cijelog Svemira u samo jednom atomu...
Velikog, u malome...
Neobičnog, u naizgled tako običnom...
izvor fotografije: Facebook (Lightworkers of the world)