"Ljudsko obličje straha" početak je mog eksperimentiranja s nešto drugačijim oblikom književnog izričaja: kratkom pričom. Navedenu pričicu napisala sam još ovog proljeća, a danas ju ovdje prenosim u cijelosti, u nadi da će vas potaknuti da razmotrite neke vrlo aktualne teme/izazove, s kojima se suočava velik broj mladih ljudi koji živi na području Lijepe Naše.
Ljudsko obličje straha
„Ne znam... Ne znam što nosi sutra. Ali... Treba pokušati! Dosta je! Ne želim više dozvoljavati strahu da me vodi kroz život i koči me da činim ono za čime moje istinsko biće vapi. Premda postoji u svakoj pori mog bića... Odlučujem, živjet ću, onako kako želim! Ako već ne bez njega, onda s njim. Otvorit ću se ljubavi, neka proteče kroz mene... I bude ono svjetlo, u ovim mračnim trenutcima...“ Nije odvratio ništa. Umjesto toga, pogledao ju je svojim toplim, smeđim očima pa privukao k sebi. U tom zagrljaju, bila je tako sigurna. Njegovo tiho prisustvo, koje je nudilo ljubav i suosjećanje, značilo joj je više od bilo koje riječi. Nudilo je ohrabrenje, koje joj je u ovoj fazi života nevjerojatno značilo. Ionako je bila je svjesna da sama nosi ključ svoje sreće i da nitko osim nje ne može prijeći taj prag, na koji je stupila. Ništa što bi on rekao, ne bi moglo promijeniti tu činjenicu.
Bacila je pogled kroz prozor. Drveće je lelujalo na vjetru, koji je neumorno puhao i te proljetne večeri. Vjetar, ta nevidljiva snaga koja nas dotiče... Uvijek joj je bila saveznikom. Voljela ga je osluškivati kako prolazi kroz krošnje. Poželjela je otpustiti misli što je more i ostati, barem na trenutak, prazna. Odlučila je prošetati.
„Idem u šetnju, dobro će mi doći“, ponovno je prozborila.
„Uživaj i opusti se“, odvratio je, nimalo iznenađen.
Ogrnula se tankom jaknicom i iskoraknula. Premda su duboko zagazili u proljeće, večeri su i dalje bile svježe. Tišina i spokoj obavijali su mrak. Voljela je tišinu. Činilo joj se... Tišina skriva sva pitanja i sve odgovore. Kada bi u nju uronila, svakoga bi puta progledala. Hodajući, poklonila je pažnju svom umu pa ga našla kako buči kao ubrzana lokomotiva. Misli o neuspjehu opsjedale su ju poput demona, hraneći se strahom i osjećajem manje vrijednosti, koje su u njoj budili iz sna. Ipak, hodala je hrabro, dozvoljavajući brizi da joj bude tihim suputnikom. Pustila je tamnom velu da ju obavije i u inat sebi, u inat svemu... Jednostavno odlučila biti.
Zašto nas stalno uvjeravaju da moramo činiti ovo i ono? Da smo prisiljeni djelovati, težiti, grabiti? Samo bivanje, ta tiha povezanost s golim životom kao da, nikada, nije dovoljna. Uče nas... Baš uvijek treba nečemu stremiti! Promisliti o rješenjima, dok se nismo ni uvjerili da će doći do problema. Anticipirati neuspjehe i baš sve (potencijalne) rizike. Živjeti u umom projiciranoj budućnosti, dozvoljavajući sadašnjem trenutku da, u svoj svojoj ljepoti, prolazi mimo nas. Prezauzeti smo da bi se njime bavili...
Njezinu samoću prekinuo je neočekivani susret. U polumraku, obasjano svjetlom žute, ulične lampe, ukazalo joj se poznato lice. Nakon nezaobilaznog „Kako si?“ i usiljenog, precijenjenog i nadasve lažnog „Dobro!“, uslijedio je beskrajno dosadan razgovor o pronalasku posla. Od završetka fakulteta, proteklo je pola godine. Ipak, njezina poznanica kao da je odavno hrabro gazila sustavom: „Ja sam na stažu. Nikada nisam htjela raditi u školi, ali sam ugrabila prvo što mi se ukazalo, po putu... Susjedina kćer radi tamo pa sam posao lako dobila. Znaš, sve ti je u Hrvatskoj preko veze!“ Posljednja rečenica koju je njezina poznanica izgovorila probudila je malog borca za pravdu, koji je u njoj snivao. Nije mogla prihvatiti tvrdnju da baš sve u Hrvatskoj „ide preko veze“.
Jesmo li mi to zapeli u srednjem vijeku? Jesmo li još u feudalizmu? Ili je kmetstvu u ovdašnjim krajevima na kraj stao još Jelačić? Da li je moguće da je stalež još uvijek odrednik nečijeg uspjeha? Da među nama još uvijek postoji podjela na feudalce i kmetove? Na plemiće i seljake? Da nečija pripadnost, odnosno činjenica tko su mu majka i otac, dan-danas određuju hoće li taj netko, ili neće, dobiti priliku na određenom radnom mjestu? Kada bi tome bilo tako, nju bi zasigurno smatrali običnom seljankom. Nije imala imućnog tatu. Nije imala poznatu mamu. Kći njezine susjede nije imala veze s njezinom strukom. Zapravo, nije imala nikoga... Osim sebe. Svoje glave. Svoje dvije, zdrave ruke. Svojih, uvijek za pokret spremnih, nogu. A imala je ona... I torbu straha. Ruksak entuzijazma. Puno ljubavi, prkosa, strasti. Zapravo, imala je dovoljno. I više nego dovoljno!
„Osobno, ne vjerujem u to da baš sve ide preko veze i odbijam dozvoliti tim pričama da me koče. Drago mi je da si lako našla posao, vjerujem da si s razlogom tamo i nadam se da će ti biti bolje“, iskreno odgovara.
„Hah! Vjerovala ili ne... Mislim, tako je. Nema se tu što puno vjerovati! Zaista se više- manje svi zapošljavaju tako, dokazi su posvuda“, uporna je poznanica. „A što se mene tiče... Hvala ti! Mislim, O.K. mi je. Nisam super zadovoljna, ali kaj se tu može!“
Ona odustaje od nesuvisle borbe. Odgovara šutnjom.
Nakon nekoliko trenutaka, poznanica odlučno prekida nastalu tišinu: „A ti?! Radiš li išta, osim što pišeš one svoje tekstove, što mi iskaču?“
Osim što pišeš! Onaj, što ne radi od 08:00- 17:00 h, 5-6 dana u tjednu, taj je nezaposlen. Posao od kuće, to i nije. A da ne govorimo o neplaćenom radu! Smatrajmo ga godišnjim odmorom.
„Pokušat ću s pisanjem... Pa što bude! Iskreno me ispunjava i sigurna sam da je to nešto čime se trebam baviti. Nema tu materijalnog bogatstva, osobito ne na početku, ali osjećaj ispunjenosti i radosti na kraju dana najveća su mi, moguća, nagrada. Evo, baš sam se danas javila jednom portalu pa čekam njihovu povratnu informaciju“, pristojno je odgovorila.
„Hah! Da... Sretno s time! Nego, žurim sada...Vidimo se!“ zaključuje poznanica.
„Hvala ti! Bok!“ odzdravlja ona.
Poznanica se napokon počela udaljavati, a na njezinom se licu razvukao osmjeh. Činilo joj se kao da je strah koji ju opsjeda poprimio ljudsko obličje. Upravo je s njime porazgovarala! Uviđa, bio je to još jedan izazov, na koji je njezina unutarnja snaga uspješno odgovorila. Jasno joj je, neshvaćena je. Na to je, ionako, navikla. Ipak, ostat će pri svome- pa što bude! Tko zna što sutra nosi? Nije ju više morila ta njezina nemogućnost da se pokori sustavu. Odlučila je biti svoja i autentična. Nije svatko za sve! Drago joj je zbog susreta. Omogućio joj je da uvidi iracionalnost svojih strahova. Uistinu, nisu u srednjevjekovnom feudalizmu! Sposobna je. I može uspjeti. Na ovaj, ili onaj način. Na svoj način! Svatko ima pravo živjeti svoje snove! Što god drugi mislili o tome...
Ponovno je potražila tišinu. Valjalo je napokon smiriti um. Na kraju krajeva, zato je i odlučila prošetati! Svemu, što joj se motalo po glavi, napokon je odlučno rekla: „S tobom ću se kasnije baviti!“ Umjesto toga, odlučila je pratiti svoj dah i osluškivati odjek svojih koraka. Nakon nekog vremena... Um je utihnuo. Čini se, za danas je odvrtio svoje. Ni ovoga puta nije uspio preživjeti svjetlost njezine svijesti. Ponovno je bila O.K. sa životom i neizvjesnošću, kojom isti donosi.
Kada se vratila, cijeli je stan mirisao na jagode i čokoladu. Smeđooki ju je dočekao s osmjehom: „Odlučio sam te razveseliti. Nisam stvari htio prepuštati slučaju. Ako šetnja nije bila dovoljna i ako ti još uvijek treba malo serotonina... Kažu da čokolada pomaže!“
„Ti si moja čokolada“, nasmijala se. „I znaš što?! Drago mi je da sam poslala onu ponudu za suradnju! Nije me briga kakav će biti ishod tog e- maila... I ako mi se ne jave, nešto će se drugo, još bolje, otvoriti. Nema me čega biti strah! Pa nismo u feudalizmu!“
„I nismo! Budi neustrašiva! Lud je onaj, koji tvoj potencijal ne prepozna! Ovaj, feudalizmu...? Vidim, netko se svakakvih tema dotaknuo...“
„Znaš mene!“ odvratila je i zagonetno se nasmiješila.