top of page
  • Writer's pictureAna Matorić Akasha

Izazovi onoga koji se uzemljava

Updated: Jan 21, 2023


Svakodnevno tragamo za osjećajem sigurnosti…

Tražimo ga u šalici toplog čaja i osjećaju čvrstog, nepomičnog tla pod nogama…

U zagrljaju voljene osobe, svakodnevici rutinskog posla, gledanju omiljene televizijske serije i u poznatosti terena, kojim smo prošli mnogo puta…

Tražimo ga u okusu omiljenog jela, dimu cigarete ili čaši alkoholnog pića...


Sve to, privremeno i povremeno utišava glas brige koji odzvanja u našoj glavi i umanjuje duboku tjeskobu, koja izvire iz same prirode života na Zemlji: njegove duboke neizvjesnosti i konstantne promjene. Jedinu izvjesnost našim životima iole donosi smrt, koja neprestano vreba iza ugla, šapćući priču o nestanku ega, kratkotrajnosti ljudskoga života i važnosti adekvatnog korištenja vremena..


Upravo potonje nerijetko donosi onaj pritisak u grudima, koji odnosi bezbrižne noći i laka, poletna jutra…


Kratko sam ovdje. Moram ovo vrijeme adekvatno iskoristiti. Moram se iskazati. Moram se dati. Moram uspjeti.. Inače.. Tko sam? Je li moj život imao ikakvog smisla? Jesam li išta vrijedio?


Umrijeti nerealiziranim, čini se egu, tužnije je nego ne živjeti.


Pogurnuta ovim idejama, na scenu našeg života nastupa Ego-Ambicija.

Duboko usađeni osjećaji neadekvatnosti i nevažnosti nagrizaju nas iznutra pa nas navode da se, poput majmuna, lovimo za svaku granu koju možemo dosegnuti. U tom smislu, vrlo lako skliznemo u različite uloge, u kojima pronalazimo neautentični smiraj, proizašao iz privremenog osjećaja smisla i pronalaska kakvog-takvog identiteta. A uloge su tako fluidne, tako skliske, tako netrajne! Uloga majke baca nas u očaj kada naša djeca odrastu; uloga socijalnog pedagoga, znanstvenika ili električara možda u depresiju, dok smo na bolovanju ili pred mirovinom; uloga učitelja ili terapeuta u bijedu, u trenutcima u kojima kada se i sami mučimo s primjenom onoga čemu podučavamo…


A ako se Ego- Ambiciji, koja traga za osjećajem vrijednosti i identiteta kroz jačanje i afirmiranje uloga, pridruži i brat Perfekcionizam, postajemo žrtve radio- stanice pokušavanja, bičevanja, tjeranja, namjeravanja, pritiskanja… Jednom uključena, ista u potpunosti isključuje frekvenciju duha i osjećaje samodostatnosti, ljubavi i blagosti, koje ova emitira…


„Ako ne djelujem, onda ni ne postojim.“ i „ Ako nisam afirmiran, onda ni vrijedim.“ Ovo je glas Ego- ambicije.

„Ako ne mogu potpuno, ako ne mogu savršeno, neću nikako“, glas je Perfekcionizma.


Vjera u te glasove što odzvanjaju u našoj glavi djeluje poput samoostvarujućeg proročanstva pa nas polako, ali sigurno i vrlo podmuklo odvraća od vršenja naše svrhe, gurajući nas u rezignaciju, očajanje i prazan prostor nepokušavanja…


Jer ako ne pokušam, nikada si neću potvrditi ono što me duboko nagriza, a što odbijam konfrontirati: tu podmuklu ideju da sam malen, nemoćan i neuspješan, a samim time i bezvrijedan.


Osim što nas suočavaju s ovakvim i sličnim idejama koje su utisnute u našoj podsvijesti, životne promjene od nas odnose ove prividne i povremene osjećaje sigurnosti. Navedeno nam izaziva strah i odbojnost prema istima. Bojimo se promjena, jer se u svakoj od njih krije skok u neizvjesnost- svojevrsno prihvaćanje mogućnosti da neka od naših najdubljih potreba neće biti zadovoljena. Može to biti potreba da budemo egzistencijalno zbrinuti i sigurni ili pak voljeni i prihvaćeni. Potreba da pripadamo i da se ostvarimo. Ne treba bježati od tih potreba- one su savršeno prirodno dane čovjeku, kako bi ga vodile u ovom obliku postojanja. Pa ipak, treba osvijestiti kako s ovako duboko usađenim strahom od neizvjesnosti, istodobno živimo u svijetu neprestanih promjena, koje su istodobno osnova svakog rasta, pa tako i našega. Možda se upravo u ovom polaritetu za nas krije određena poruka, koja kao da prstom upire na nužnost susreta iluziornog, djetinjeg i stvarnog, zrelog, -a radi njihova usuglašavanja.


Što kada bismo svoje potrebe smatrali automatski ispunjenima? Što kada bismo pjevali, letjeli i živjeli, slobodni poput ptica?


Ako smo tu sa smislom, zašto nam je ponekad toliko teško vjerovati u realizaciju istoga?





Uzemljavanje. Umjesto radosna i prirodna, ta neizvjesna potraga za mjestom pod suncem, za ego-ambicioznoga postaje mučna nužnost, prepuna strepnji i strahova… Situaciju mu najčešće nimalo ne olakšava okolina. Ista u pravilu i nije blagonaklona pa prestrašenost, zbunjenost, umor ili možda potrebu za laganijim tempom, radi probavljanja svih tih procesa, tumači kao njegovu lijenost, nesposobnost, slabost, gurajući ga tako još dublje u ideju bezvrijednosti, koja drži temelje ego ambiciji.


Tu smo kako bismo se realizirali. Pa opet, stavljajući se u odnos s društvom i mjereći svoju vrijednost načinima na koje isto reagira na naše jastvo, gubimo svoj istinski identitet. Stiješnjeni u ovim malim tijelima, gurnuti u svijet prepun mogućnosti, ludosti i zaborava, svojevoljno podižemo teške ruksake briga i obaveza, koje potom nosimo samo kako da bismo dokazali svoj trud i svoju vrijednost drugima, čija su leđa jednako tako opterećena i povijena… Ako se trudim, to me čini vrijednim tvoje ljubavi. Tvoje afirmacije. I tvog prihvaćanja.


Gdje je tu mjesto radosti, lakoći udaha i uživanju u sezonama?

Gdje je tu mjesto golom bivanju, nakon toliko „gorkog“, strahom obojanog djelovanja?


Opsjednuti iluzijom sretnije i bolje budućnosti- grabimo „više“, „jače“, „bolje“, potpuno nesvjesni onoga što je sada... Oremo i kopamo: za bolje sutra, za osjećaje sigurnosti i smisla, za radost, za ljubav, prihvaćanje, pripadnost… pa lijegamo umornih i bolnih tijela, natečenih očiju, istrošenog uma i zatvorenog srca…


Svijet možda mnogo traži od „uspješnih“. Pa ipak, „uspješni“ (još) mnogo, mnogo više traže od sebe.


Je li ovaj život uistinu samo prilika za vršenje svrhe- zbir naših postupaka, epilog svih naših djelovanja...?


Ili je i prilika za svjedočenje, učenje, uživanje u svom tom obilju čuda, kojima nas priroda obasipa?


Kada smo izmučenost i ulogu žrtve prihvatili kao normalno stanje postojanja, a lakoću, jednostavnost, radost i užitak nijemo pripisali samo nekolicini bezbrižnih, ali nadasve lijenih i pomalo sebičnih sretnika?


Iskonski, trajni osjećaj sigurnosti- uzemljenje, kao manifestaciju savršenog balansa duhovnog i materijalnoga- možemo pronaći samo izgradnjom vjere i čvrstog odnosa s prirodom postojanja. U tom odnosu dostatnosti, naša tjeskoba nestaje, a neka potpuno drugačija dimenzija se otvara…


Kada spoznamo sebe kao dijete postojanja pa se prema njemu počnemo odnositi svjesno i s poštovanjem… Kada prema životu i svemu što nam je dano osjetimo duboku zahvalnost… Kada se naučimo adekvatno nositi sa svojim emocionalnim olujama… Vraćamo se onom prirodnom stanju „flow-a“… Tek tada, poput vještih mornara, spremno plovimo oceanima neizvjesnosti…

Spremnost za plovidbu unutarnjim valovima- ta naša novostečena vještina, mudrost, snaga, vjera u sebe, vidljive su i izvana. Onoga, koji je stručnjak svog unutarnjeg stanja, malokad iznenadi nepogoda. U najmanju ruku, on ju očekuje i podrazumijeva.


Kad jednom shvatimo da smo svoj početak i kraj i da sve izranja iz našeg unutarnjeg stanja, oslobađamo se svih trebanja i moranja. Dajemo koliko možemo dati, a ne krivimo se oko nemogućega. Naše najmanje nekad je najviše, a upravo takvi trenutci bijede, depresije, nemogućnosti djelovanja služe kao ljekoviti balzam rani bezvrijednosti, koju nagriza ego-ambicija. Upravo takvi trenutci djeluju poput savršenih podsjetnika. Oni nas čuvaju da da ne skliznemo previše duboko u ego i da se ne tražimo na krivim mjestima, ogrčući se pritom plaštevima uloga i postignuća.. Takvi nas trenutci na taj način vraćaju nama samima- našoj unutarnjoj čistini, koja uvijek jednako blista, apsolutno slobodna od trebanja i moranja te teških ruksaka obaveza, kategorija, kalupa i nametnutih mjerila uspjeha.


Anticipacija neizvjesnosti ovog života ne mora rađati našu brigu. Može rađati vjeru, (samo)pouzdanje, devociju, avanturistički duh, uzbuđenje spram svega što kuca na naša vrata…


Briga pobuđuje naš simpatički sustav, ubrzava naše srce, grči naše mišiće, troši naše stanice… a to nas stanje stresa gura u još veću iluziju. Onaj koji je zgrčen i preplašen, nije otvoren. Nije energičan, naelektriziran. Nije protočan. Umjesto životno, kreativno, novo, on djeluje robotski… Efikasno, ali beživotno. Njegovi pokreti su kruti, njegov osmjeh kratak i, nerijetko, lažan… A on, nesvjestan svog pravog porijekla, ostaje duboko, duboko nesiguran i nesretan.


Udahni i zatvori oči.


Tko sam ja?


Osvijesti… Ti si beskrajno Božansko biće, s prekrasnom svrhom i svom podrškom u ovom putovanju bez povratka.


Koja je moja svrha?


Sklopi oči i pogledaj u svoje srce, tamo je skrivena.


Ona je ona radost, poticaj, ugoda, motivacija.. Bijeg od nesavršenosti svijeta i tvoja nepresušna inspiracija. Ona je ona tvoja izuzetna vještina. Uručena ti je poput dara, koji propada na tvoj adresi, a uvećava se jednom kada je poslan drugima…


Dovoljnost. Dovoljnost je tvoja temeljna karakteristika. Ne postoji ništa izvan tebe, svetog predstavnika Izvora.


Upravo u toj dovoljnosti je tvoja mogućnost da stvaraš i dijeliš obilje koje izvire iz tebe s drugima. Dijeljenje nije moguće nedostatnima, nitko ne pije iz presušenog izvora. Još je ljepša činjenica da jednom dostatan, više ne djeluješ zbog ego ambicije: trebanja i moranja te želje za dokazivanjem vlastite vrijednosti. Dostatan, djeluješ motiviran obiljem iskonske radosti i spoznajom vlastitoj mogućnosti da doprineseš i dijeliš svoje darove s drugima.

Tada u životu pronalaziš svoje utočište i svog najvjernijeg saveznika. Spoznaješ ga kao onoga koji ti je poklonjen iz čiste ljubavi, a ne prokletstva.


U tom savršenom savezu sa životom, svaka tvoja iluzija i sumnja rasplinju se poput balona od sapunice, a tvoja vjera, snaga i ideja o svrsihodnosti postojane su poput kamena.


138 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page