Opraštam se, sa suzom u oku... Od starog života... Od gorkih uspomena i neispunjenih očekivanja...
Rekla sam: "Zbogom!",
jučer...
Staroj Ani.
I njezinoj priči.
Mnogim ljudima, što tu priču su činili.
Starom domu. Prostoru, u kojem je neka druga Ana disala, živjela, radovala se, tugovala... Voljela. I stvarala. Iluzijama. I stvarima, što isti su činili...
Sve je nestalo...
Samo jedna višnja, ostala je. Netaknuta. Prekrivena prekrasnim bijelim cvjetićima i mirisna... Stajala je, divna, pružajući sigurno utočište pticama i njihovom cvrkutu. Ostala je njihovim domom. Savršeno mirna, u svojoj nemogućnosti da pojmi ljudsku ludost, ego, bol, patnju i previranja... Doticala je moj prozor, kao i svake godine. Kroz koji mjesec, ponudit će mu svoje plodove. Pitam se, hoće li ih itko brati? Hoće li ih cijeniti i voljeti? Hoće li od njih spravljati sok i liker?
Gledajući ju, osjetila sam oštru bol...
Nije taj oprost od svega došao prirodno! Nametnut je, nagao, naprasit. Pa opet, očekivan...
"Nije se trebalo tako dogoditi! Nije trebalo tako biti!," mislila sam.
Svemir se nasmijao: "Trebalo je, dušo! Sve je s razlogom... Čak i ako je tebi neshvatljiv, on je uvijek tu, postojan."
Shvaćam, ego je taj koji tuguje. Nestankom materijalnog, i on slama se...
A svako slamanje boli.
Pokopala sam svoj stari identitet...
I ostala živa.
Tko sam? Što sam?
Nisam uspomene ni iskustva, koje imam.
Nisam ljudi, koje poznajem i volim.
Nisam rane, koje ližem.
Nisam stvari, koje (ne)posjedujem.
Nisam prostor, u kojem (ne)živim.
Nisam ni svoje tijelo. Velik broj funkcija tog savršenog stroja kojeg iznajmljujem, radi besprijekorno, onkraj moje svjesnosti.
Nisam uloge, koje igram.
Nisam ono, što mislim.
Niti sam ono, što osjećam.
Pokopavanjem materijalnog...
Ostajem ogoljena.
Dišući, uočavam svoje Postojanje...
Kao jedino realno. Egzaktno. Važno. Nepromjenjivo.
Jesam li napokon slobodna?
Bit ću, kad naučim...
A učim se, još...
Prihvatiti.
Druge. I njihove, nekad, neshvatljive i bolne odluke.
Učim se, još...
Poštovati.
Da svaka duša ima svoj put... I da je na meni da ga uvažim.
Učim se, još...
Oprostiti.
Onima sto su me "trebali" voljeti najviše pa u tome naprosto nisu uspjeli.
Učim se, još...
Otpustiti.
Pa zahvaliti na svakoj rani, suzi, udarcu... Što dotakli su mene i meni najbliže.
Uvijek sam voljela učiti. Usvojit ću i ovo! Zbog sebe. Zbog lakoće. Radosti.
I novog početka...
Lakše je...
Uz kemijsku u ruci, i cvrkut ptica..
Obrisati suzu, otvoriti novu stranicu...
Lakše je...
U proljeće.
Crpiti energiju iz sunca i prirode, što buja...
U mom dvorištu!
Nekako ću...Poletno ću!
Svaka rana jednom zacijeli...
Ljepše je...
Tugovati... I pozdravljati. Uz ovo šarenilo!
I dvoje, troje duša, što pravu obitelj čine... Živeći tuge i boli, bok uz bok, samnom.
Zbogom!