Ima dana kad sunce zađe iza oblaka i kad se spusti kiša.. Kiša, čije kapi ispiru sve ono što isprat' treba i pomognu ti da se, jači, čišći, vineš daleko, iznad oblaka, iznad neba... Svanu takvi dani, a ja ih dočekujem otvorenog srca. Zastanem tada. I pišem... Pišem, kako bih otkrila neotkriveno i spoznala što mi poručuju...
(Cloudy with a chance of thunderstorms, nebo negdje iznad Francusko- Katalonske granice; K. Kovač photography)
Poželim, ponekad
Pobjeći daleko.
Daleko od nostalgije,
Daleko od tuge...
Tamo, preko duge.
Sanjati raj,
Upijati čarobnog života
Sjaj.
Poželim, ponekad
Pobjeći daleko.
Daleko od sumnji,
Daleko od straha...
Živjeti radost,
Sve do zadnjeg daha..
Tražeći mir, pronalazim nemir.
Tražeći nemir, pronalazim mir.
Sanjam puteve beskonačnosti
I iskonske sreće.
Sanjam o ljubavi,
Koja te nikada napustit neće...
Sanjam prijateljstvo,
Koje se sa zmajevima bori,
I zagrljaj, koji poput plamena gori.
Plamena, što osvjetljava mrak
I otvara vrata zori.
Osjećam toplinu,
Što grije mi dušu.
Čujem kako šapće:
Dobro je.
Uvijek će dobro i biti.
Nasmij se, hodaj!
Uživaj u svjetlu,
Nema tame,
Dok možeš sniti...
I zasjaji tada sunce.. A ja dotaknem vrhunce :)