Na morskome žalu, Uz zvuke valova… Ljepota i besmislje, Cijeloga Postojanja.
Život zaborava, Teška je presuda.
Na tumaranje mrakom, Duša se osudi. Osuđen na smrt, Čovjek živi.
Dođu, kako bi spoznali, A tako malo ih to učini!
Kako spoznati Istinu, Kad oči su uprte Ka vječitim zbivanjima Na kazališnoj bini?
Čovjek luta, Polažući sve nade Izvan sebe. U toj iluziji On Ne može spoznati Bože, Tebe!
A Ti si tu, Ne odlaziš nikuda, Jer ni nemaš gdje! U svemu si što postoji, Kao suština Onoga Što Je.
Dok ne mislim I ne činim Tebi sam najbliže.
Onda, kada u meni Sve miruje...
Nepoistovjećena s iluzijom, Prebivam. Prihvaćam- Sve ono što je.
Na kraju krajeva, Tu sam gdje jesam, Znam: nema mi gdje...